Stavovi i osjećaji prema liječnicima, med. sestrama i ostalim zdravstvenim radicima, stvaraju se već u ranom djetinjstvu. Djelomično su posljedica dobrih ili loših iskustava samog djeteta prilikom posjeta liječniku, a djelomično oponšaju mišljenje roditelja i drugih odraslih. Pogreške koje se s tim u vezi čine imaju dugotrajne posljedice.
Roditelji često dozvoljavaju sebi i drugima, da pred djetetom iznose bolna iskustva o bolesti i liječenju.Također, najveća je greška plašiti djecu liječniicima i bolnicom. Takve primjedbe i prijetnje dijete pamti i smatra da su bolest i liječenje kazna za loše ponašanje. A liječnike i druge zdravstvene radnike doživljava kao opasne.
Kako treba postupiti?
Redovita kontrola zdravlja i razvoja djeteta je nužna. Zato treba redovito posjećivati savjetovališta za dojenčad i malu djecu. Tamo dijete upoznaje unutrašnjost zdravstvene ustanove. Nije mu više čudna i strana odjeća osoblja i dijelovi opreme u ambulanti. Prije no što pođemo s djetetom u savjetovalište ili na kakav drugi pregled moramo mu primjereno njegovoj dobi objasniti što ga čeka. Ako ranije znamo da će dijete u savjetovalištu ili na pregledu dobiti inekciju, recimo mu to unaprijed.
Dobro je posjet liječniku povezati s nekim veselim događajem. Dijete koje se hrabro ponijelo, treba pohvaliti. Ako je plakalo, ne treba ga grditi, jer se tada pretrpljenoj boli pridružuje i osjećaj sramote i krivnje.

Već smo rekli da dijete pažljivo promatra naše ponašanje i lako će primjetiti naš strah i uznemirenost radi bolesti i odlaska liječniku. Razumljivo je, prema tome, ako želimo umiriti dijete, moramo prvo umiriti sebe.
Često veoma malo znamo o bolesti djeteta, zato je iznimno važno da sami doznamo sve ono što nam je nejasno i što nas birne. Potrebno je porazgovarati s djetetovim liječnikom, medicinskom sestrom, pa i drugim roditeljima. Na taj način moći ćemo staloženije i mirnije razmišljati o liječenju djeteta.

Što kad dijete treba ići u bolnicu?

Osnovno pravilo je da se djetetu nikako ne smije lagati. Možemo zamisliti užas i razočarenje malog djeteta koje mu su prestrašeni roditelji, neznajući kako da postupe rekli da idu u susjednu trgovinu i ostavili ga samog bez objašnjenja i pozdrava u bolnici.
Treba mu reći da ide u bolnicu na liječenje i da tamo mora ostati neko vrijeme. Treba ga uvjeriti da je taj odlazak samo privremen, da će se roditelji i dalje o njemu brinuti i dolaziti koliko to dozvoljavaju bolnička pravila i obaveze. Dijete mora znati i mora nam vjerovati, da ćemo ga dovesti kući čim prizdravi. Ne smijemo mu obećati ništa za što nismo sigurni da ćemo moći izvršiti.
O razlogu radi kojeg dijete ide u bolnicu najviše ovisi koliko vremena imamo na raspolaganju i kako ćemo postupiti. Naravno da je poželjno da imamo nekoliko dana za objasniti djetetu razloge odlaska u bolnicu, ali i kod hitnog primanja dijete treba što bolje pripremiti.
Dijete će nakon razgovora o bolnici, vjerojatno postupiti na slijedeći način:
- postavljat će pitanja u vezi svoje bolesti i bolnice. Na pitanja treba odgovoriti tako da nas razumije . Mlađe dijete će se možda sa svojim igračkam igrati bolnice i ambulante. U igri će preuzimati ulogu liječnika, medicinske sestre ili bolesnika. Starije dijete će razgovarati  s prijateljima i braćom.

Kako se ponašati kod prijema djeteta u bolnicu?

Već smo rekli da tumačenje o bolnici i liječenju treba biti objašnjeno unaprijed djetetu. Kod toga moramo biti kratki, iskreni i jasni. Ne treba detaljno raspravljati o neugodnim pojedinostima, ali isto tako ne smije se sve prikazati u previše lijepom svjetlu. Dijete treba znati da će možda pretrpjeti manju bol ili neugodnosti radi toga da što prije ozdravi i ode kući.
Predškolskom djetetu je bolje ne govoriti o boli, kako mu ne bi još više uzburkali maštu.
Većem predškolskom i školskom djetetu reći ćemo da će se u bolnici liječnici i medicinske sestre za njega brinuti, da će mu davati lijekove koji će mu pomoći.
Možemo razgovarati o bolničkoj okolini, izgledu soba i o postupku primanja u bolnicu, opisati neke postupke kao što su vizite, mjerenje temperature, dijeljenje hrane i slično. Neka se dijete ne plaši instrumenata i aparatakoji će ga okruživati, oni pomažu da se lakše ustanovi od čega dijete boluje i da se prije izliječi.
Ako bolnička pravila dozvoljavaju treba ostati s djetetom kod prijema u bolnicu i to što duže. Tada je ono sigurno, da njegovi mama i tata znaju gdje će ono ostati, da su se upoznali s liječnicima i med. sestrama, koje će za njega brinuti.
Dijete često plače radi rastanka i netreba ga zato grditi i opominjati ili mu se pak rugati. Plakanje je odušak za napetost, uzrujavanje i strah, zbog boravka među nepoznatim osobama i u stranoj sredini, te donosi duševno olakšanje. Bolje je da se dijete isplače, nego da u sebi  tiho pati i očajava.
Svaka bolnica ima svoja pravila, no ako je dozvoljeno neka dijete ponese neku od svojih omiljenih igračaka, neka ga ona podsjeća na dom i nek bude veza s njim dok je u bolnici.
Osoblje bolnice važno je upoznati s navikama djeteta, možda čak to sve zapisati i na papir.
Na rastanku se moramo nježno pozdraviti s djetetom i točno mu obećati kada ćemo opet doći. S medicinskom sestrom treba se pozdraviti tako da to dijete vidi i zamoliti je da se brine za dijete.

Posjete djeteta u bolnici

Čestim posjetama smanjit ćemo djetetov osjećaj osamnjenosti, napuštenosti i straha, osobito ako se radi o malom djetetu koje još puno toga ne razumije. Nastojmo kod posjeta biti, smireni, staloženi i puni samopouzdanja. Kratkotrajni, ali redoviti posjeti više vrijede od dužih, ali rijetkih i neredovitih.
Kod posjeta treba svoje ponašanje prilagoditi stanju djeteta. Ako je teže bolesno ili operirano bit će zadovoljno ako ga držimo za ruku i sjedimo pokraj njega. Također možemo djetetu čitati slikovnice, pričati, crtati s njim ili igrati neku igru. Ako je moguće uzeti ga u krilo i pokazati mu svoju ljubav. Dijete će se veseliti ako ga mama uzme i počešlja ili presvuče. Treba pažljivo slušati što nam dijete govori o bolnici i svojim novim iskustvima. Treba odgovoriti na sva njegova pitanja. Možda se dijete i rasplače, pa ga treba pustiti, kad se smiri ponovo mu objasniti da će ići kući čim bide ozdravilo.
Moramo se zabrinuti ako nas dijete ne gleda, ako je šutljivo, ne želi razgovarati i drugačije je nego obično. S takvim djetetom treba bitinaročito srdačan i pažljiv, kako bi ponovo zadobili njegovo povjerenje.
Najteži je rastanak. Nekoliko minuta prije odlaska treba reći djetetu da uskoro odlazimo. Pripremimo mu i predajmo dar ( neka sitnica koja će razveseliti dijete ) na kraju posjeta. S djetetom se treba pozdraviti i točno odrediti kada ćemo opet doći.

Kakvo ponašanje možemo očekivati kad se dijete vrati kući?

Iako smo se trudili da dijete pripremimo na boravak u bolnici, posjećivali ga, brinuli, njegovo ponašanje nakon povratka kući može biti neko vrijeme promjenjeno. Ono može pokazivati veću ovisnost o nama a manje samostalnosti nego prije. Želi da se stalno s njim bavimo, da ga njegujemo i hranimo. Ono može početi ponovo mokriti u krevet iako to ranije nije činilo. Jako malo dijete će pokazati nazadovanje u govoru. Dijete može lošije spavati i lošije jesti ili čak suprotno tome.

To su sve ponašanja koja nas ne trebaju previše brinuti, jer će se sve postupno vratiti u normalu. U slučaju da promjenjeno ponašanje djeteta dugo traje, moramo se obratiti liječniku.

Liječenje u bolnici je bez sumnje mučan događaj za roditelje i dijete. No, kao i mnoge kritične situacije u životu i oo je bila prilika da dijete sazrije i da se osamostali. Uspješno prebrođeno jedno takvo iskustvo pripremilo je dijete da se kasnije u životu lakše snađe i suoči sa prilikama u kojima treba pokazati hrabrost, otpornost i čvrstoću.