03.02.2010.

Evo nas, moja pahuljica i ja zajedno smo već punih 13 tjedana.  

Ipak, vratimo se prvo na početak.

Dakle, nakon nebrojenih pretraga i liječničkih pregleda napokon smo dobili zeleno svjetlo da možemo „raditi“ na našoj bebici. Za one od vas koje to ne znaju, 29.10.2008. naša je mala obitelj doživjela najteži trenutak, tugu koja se riječima ne da opisati-izgubili smo našu voljenu i željno očekivanu bebicu u 26. tjednu trudnoće radi srčane mane. Kratko vrijeme nismo bili sigurni hoćemo li uopće imati snage da ponovo poželimo bebu...ali mislim da je ljubav jača od svega, a kod nas je ne manjka. Ljubav prema izgubljenoj bebici, prema našem sinčiću Brunu i naravno, naša međusobna ljubav nas je zapravo potaknula da poželimo pokušati ponovo-sada znamo da smo jači od svega.

A sada ne sretne trenutke!

Odmah sam znala da sam trudna. Ne znam kako, nisam imala nikakvih simptoma, jednostavno sam znala. Naravno, nestrpljiva kakva jesam, odem i kupim test-koji  pokaže nagativan rezultat (naravno, pa bilo je to 7 dana prije datuma kad sam trebala dobiti menstruaciju). No dobro, pričekat ću još malo, ali ja znam da sam trudna. Eto, prođe još 7 dana, pripremam za ručak pohana pureća prsa-koja uvijek prije namočim u pivi jer su tada mekša. Ajme, kako ta piva lijepo miriše!!! E sad nema sumnje, ajde dragi trči u apoteku, ja moram znati! Iako se preporuča test raditi ujutro, iako mi još ne kasni, odmah radim test, odmah se nakon nekoliko sekundi javlja plusić...pa znala sam! Sreći nema kraja. Odmah vijest obljavljujemo najbližima. Svi su sretni, ali najsretniji je naravno Bruno.

Prvi posjet ginekologu  03.12.2009. – Z.M. 03.11.2009.,trudna 4 tjedna i 2 dana, pahuljica jedva vidljiva, još je rano. Kontrola za 8 dana.

Nakon nekoliko dana se razbolim, temperatura u jednom trenutku 38,6° -panika, ljutnja, tuga, briga...zašto,  zar ne može biti sve lijepo i dobro?! Muž trči od ginekologa do liječnice opće prakse, nosi nalaze krvi i urina, dijagnoza upala bubrega, ginekolog određuje terapiju klavocinom. Idući dan već bolje, temperatura pala, zlo mi je više i od brusnica i od čaja...ma, što se mora nije teško-sve samo da bebica bude dobro!

Eto nas ponovo na pregledu 17.12.2009.– trudna 6 tjedana i 2 dana, bebica još skroz sićušna, CRL nešto manji od 6 tjedana. Zabrinuta do bola, trudim se da se ne nerviram, da budem što smirenija, stalno mi u glavi tinja neka sumnja, pritisak u prsima, bojim se, uvjeravam se da je sve dobro. Kad će više proći ta dva tjedna da idemo ponovo na kontrolu????

Slabo jedem, muka mi je, ali ne povraćam puno. Kava ne dolazi u obzir. Ajme, koliko mi toga smrdi!!! Smršavila 3 kile unatoč blagdanima, živciram se i radi toga. Ma, živciram se radi svega, srećom ukućani oguglali, ignoriraju, znaju da je to normalno kad sam trudna. Ipak, najljepše je doba godine, opuštam se pomalo, uživamo u obiteljskim blagdanima. Svaku priliku koristim da spavam, mogla bi spavati cijeli dan. Dečki se trude da mi omoguće što više mira, izlaze stalno van da bih se ja mogla odmarati. Obožavam ih!

Još uvijek radim, ginekolog naredio da što prije otvorim bolovanje, toliko toga na poslu za pozavršavati, kraj godine, treba obučiti kolegu koji će me mijenjati...a ja nemam snage za ništa, stalno mi se spava, ništa mi se ne da. Ipak, odrađujem sve, dugo sam gradila svoj status, ne mogu sada zabrljati. Direktor me moli da ostanem još nekoliko tjedana, pristajem raditi do 15.01.

 Napokon kontrola! 07.01.2010. – 9+1....sve super, napokon se osjećam malo lakše. Vidim da je i ginekolog napokon zadovoljan. CRL 28=9+6. Odlazimo sretni, kontrola opet za 2 tjedna, dotad trebam izvaditi krv. Dolazimo kući, Bruno odmah pita kako je bebe, je li beba dobro. Ljubav moja prekrasna! Pokazujemo mu slike sa ultrazvuka, "Mama, ja vidim da je ovo dječak!". 

Ponovo mi je ginekolog naglasio da bih trebala prestati raditi. Ma još samo tjedan dana. Na poslu svi super prema meni, stvarno je lijepo kad vidiš da te kolege i klijenti vole i cijene. Polako sve privodim kraju, pozdravljam se s kolegama ovdje i u drugim gradovima, s najdražim klijentima...odlazim sretna i puna pozitivnih emocija...svi su divni. Kako ću se naviknuti da ne radim???

Jedino što me sada malo muči su financije, ipak ću imati puno manja primanja dok budem na bolovanju, ma, neću se radi toga sekirati, nekako ćemo se snaći dok ne počne porodiljni, pa opet budem na punoj plaći. Uživam u kući, baš je lijepo što ne radim!

Brzo prolaze ovi tjedni, 21.01.2010. – kontrola, 11+2. Sve super, sve sam opuštenija...sve će biti dobro. CRL 51=12. Dogovaramo se s ginekologom za dalje. Baš i nisam neka mladica, punih mi je 36! Niiti ginekolog niti mi nismo za amniocintezu, na granici sam što se tiče godina, obavezna je sa 37. Za 3 tjedna kontrola, tada će mi otvoriti trudničku knjižicu i dati uputnicu za triple test u Splitu. Kaže da je to čista formalnost, kod nas nema nikakvih genetskih predispozicija za malformacije (radili smo kariogram), ali da budemo mirni.

Uh, al sam se raspisala! Sve u svemu, osjećam se sve bolje, umor lagano nestaje, mučnina više nema. Izgubljene kile sam vratila i uspjela dobiti 2 dodatne. Svako jutro pijem svježe iscijeđen sok od grejpa i naranči, jedem dosta voće, pijem mlijeko. Ipak, samo razmišljam što ću kuhati, stalno bih nešto fino jela! A kolači!!! Ja koja nikad nisam bila za slatko, sad bih stalno tukla po kolačima. Ma dobro, i dalje preferiram one koji nisu puno slatki. Bit će bolje kad malo zatopli pa budem malo više van kuće. Baš uživam što ne radim, zaboravila sam kako je to lijepo ponekad. Napokon imam vremena za čitanje!

Eto, drage moje, toliko od mene zasad...nadam se da vas nisam previše udavila.

11.02.2010.

Evo nas, 14+3.

Ne znam da li je to od ovog vremena (ili nevremena) ali tako sam lijena, baš mi se ništa ne da. Ipak, danas sam se odlučila malo pokrenuti nakon nekoliko dana čistog ljenčarenja i nerada.

Korak prvi: malo pisati. Ipak ne treba naglo početi s radom.  

Sve u svemu, pahuljica i ja smo vam dobro. Ja sam malo bezobrazna, iskorištavam što me svi maze i paze. Što ću kad uživam u pažnji!  A tko ne bi? Većinom sam kući, jedva čekam da barem malo zatopli pa da mogu više vremena provoditi na zraku. Sada jedino prošetam po Bruna u vrtić, odlaske u dućan ne brojim pod vrijeme na zraku.

Da, u subotu sam Bruna vodila u maškare, na predaju ključeva grada. Bio je sav sretan, obukao se u ninju kornjaču, još sam mu cijelo lice nazelenila nekim svojim sjenilom tako da je bio skroz poseban. Išla je s nama i moja mama. Kako sam ja vezala kosu u rep (a moram priznati, nisam se malo duže farbala), vidim da u jednom trenutku mama šokirano pogledava u moju kosu. Odmah sam shvatila u čemu je stvar: „Da, mama, imam dosta sijedih“.

E sad, zašto sad sve ovo pišem? Nekako puno razmišljam u trudnoći (možda radi viška slobodnog vremena), a taj me događaj potakao na jedno razmišljanje: kakav li je osjećaj vidjeti sijede vlasi u kosi,  kakav je osjećaj vidjeti bore na licu svog djeteta? Gledam Bruna, prebrzo mi raste. Hvata me neka sjeta, listam albume sa slikama. Ljubav moja, kako je mali bio!  Prisjećam se prvih dana s njim, satima smo sjedili kraj krevetića i divili mu se dok spava. Nevjerica. Pa on je stvarno naš, to malo savršenstvo je naš sin! Osjećaji toliko silni da ih je nemoguće opisati. I po prvi put u životu djelomično razumijemo svoje roditelje.

Sada se pitam kako će biti kad se pahuljica rodi. Znam da osjećaji neće biti ništa manji, ali ipak će sve biti potpuno drugačije. Bruno je imao nepodijeljenu pažnju, sada će ih ipak biti dvoje; bojim se kako ćemo uspjeti dati oboma sve, ne zakinuti jedno dijete za vrijeme i pažnju. Netko će reći: kako mogu drugi, tako ćete i vi. Već sam rekla, puno razmišljam. Ne opterećujem se, samo razmišljam. Znam da će se sve nekeko posložiti samo po sebi, sve će sjesti na svoje mjesto kad za to dođe vrijeme. Najbitnije je da nam ljubavi ne fali, znam da i pahuljica osjeća koliko je nas troje već sada volimo i željno iščekujemo.

Eto, toliko za sada od mene. Sutra idemo na pregled pa vam se javim s najnovijim vijestima.

Sada prelazim na korak drugi: spremit malo kuću.

Veliki poljubac svima šalju pahuljica i mama.

25.02.2010.

Evo nas nakon malo duže pauze. Vrijeme mi jednostavno leti. A ništa pametnog ne radim. Malo me uhvatila neka bezvoljnost od ovog sumornog vremena, stalno pada kiša, danima je sve crno i tmurno. Napokon je danas malo izašlo sunce, odmah sam bolje volje.

Dakle, sada smo vam već 16+3.

A sad da se prisjetim što sve ima nova kod nas od zadnji put. Prvo, bili smo na pregledu - sve je super, radili smo i detaljni UZV srca moje pahuljice, i tu je sve u najboljem redu. Onda smo išli u Split na triple test, nalazi će biti idući tjedan, kada nam je i slijedeći pregled. Još moram ići vaditi krv, opet ona klasika-KKS, Fe, GUK, urin.

Ali stalno mi se po glavi mota taj triple test i koja je uopće korist od njega. Što da mi kažu da pokazuje mogućnost Downnovog sindroma? Ići na amniocintezu? I da ona pokaže isto? Kakvu odluku se uopće tu može donijeti? Pobaciti? Užas! Moja odluka to sigurno ne bi bila. I onda, što mi znači taj nalaz? Samo me može uznemiriti i opteretiti, uostalo već se sada živciram; ne oko rezultata testa, već zato što sam uopće išla na njega. Što god da pokazao, meni je isto. Za mene izbora nema.

Ma, ajmo mi o veselijim stvarima. Eto, razmišljam što je nova - baš i nema nešto. Nekako sam ovih nekoliko tjedana praznila glavu. Guštam u kuhanju, malo se posvećujem sebi, čitam, odmaram. Da, našla sam si i novu zanimaciju: ebay. Črčkam tuda i čak sam kupila nekoliko stvari: Brunu starke, sebi dvoje trudničke hlače, mužu igricu za PS3. Cijene nikakve. Sada se moram malo obuzdati. Moram misliti na to da ću sada imati dosta manje novaca. A baš mi se nešto troši! Trebali bi trudnicama još davati i neki bonus umjesto da nam uzimaju. A tek kad se beba rodi! Pa tko može odoliti onoj slatkoj maloj robici, cipelicama,...! Uh, već me sada hvata napast, dječje dućane obilazim u velikom luku.

Sad moram ići, treba kuhati ručak. Ma, zapravo danas je na meni samo sa skuham riblju juhu i blitvu, a dragi će kad dođe s posla bacit ribe na gradele. Mljac! Ali lijepo je vrijeme pa ću prošeteti po Bruna u vrtić.

Ali imam još nešto ta vas, čuvala sam šećer za kraj. Moja se pahuljica počela javljati svojoj mami...kako je to predivan osjećaj! Koliko samo volim to malo biće koje raste u meni! Jedva čekam da svoju pahuljicu primim u ruke.

Sad stvarno idem.

Veliki poljubac svima od pahuljice i mame.

07.04.2010.

Evo nas, tu smo! Nismo vas zaboravili, nadam se ni vi nas.

Malo sam se ulijenila, zapravo se oko mene svašta izdogađalo pa nisam imala nešto volje ni za što, pa ni za pisanje. Ali o tome ćemo malo kasnije.

Mi smo vam sada već veliki, sada smo već 22 tjedna i 2 dana zajedno.

Od posljednjeg puta kad sam se javila obavili smo dva pregleda, sve je ok, ali još uvijek nam pahuljica ne želi otkriti da li je dečko ili djevojčica, uporno nam okreće guzu i skriva se. Zapravo nam i nije nešto napeto da saznamo što je, glavno je da je sve u redu. A zasad je.

Iako, imali smo stres vezan uz rezultate triple testa. Piše- povećan rizik od Downovog sindroma, amniocinteza preporučena. Već sam rekla da na amniocintezu ne želim ići a i ne znam što bi to promijenilo, odluka za mene postoji samo jedna. No, kad je moj ginekolog vidjeo rezultat samo je rekao da to zanemarimo jer su upisali pogrešne tjedne trudnoće i naravno da rezultat nije ispravan. A po ultrazvuku nema nikakvih naznaka za Downov sindrom. Svejedno, ne mogu vjerovati da netko može biti toliko neprofesionalan da umjesto 15 upiše 17 tjedana trudnoće i nekome, trudnici, priredi takav stres! No dobro, ta je sada iza nas, iako, moram priznati, nekoliko mi dana nije bilo lako.

Onda, moj dida koji ima 84 godine padne i slomi kuk. Naravno, bolnica, ugradnja umjetnog kuka. Sada je kući, ali situacija uopće nije dobra. Jednostavno se prepustio, ne želi jesti, ne želi se dizati, samo govori o tome kako njega čeka mjesto na groblju. Još jedan stres. Uh, dosta mi je svega, najradije bih pobjegla nekamo! Ali iz ove kože se ne može.

Eto, baš nisam imala volje za ništa, no sada sam ipak bolje.

Da se ja vratim na najbitnije, moju pahuljicu. Dakle, jako smo aktivni, omiljena igra – sviranje po maminom mjehuru. Eto, idući tjedan idemo opet na pregled, pa ćemo do Zagreba na još jedan detaljan UZV srca za svaki slučaj.

Pusa svima.

13.04.2010.

Mrzim ovo vrijeme!!! Mrzim mrzim!

I nije baš neki veseli početak, ali tako se osjećam. Zapravo, živcira me sve i smeta mi sve-od vremena do ljudi. Uh, da mi je izbubetat neku vreću da se ispraznim!!! Stvarno se užasno osjećam, na trenutke sam nervozna i živčana, na trenutke melankolična i tužna. I onda sam živčana što sam takva. Tješim se da su hormoni. Kad bi samo granulo sunce, znam da bih bila bolje volje! Ovako bih najradije pobjegla (naravno s dragim i Brunom- oni me jedini ne živciraju) ... hm, nekamo...bilo kamo... daleko od svih... baš bi bilo lijepo zaboraviti na sve.

Da mi je vrištat- i to bi bilo dobro! Možda razbiti nešto? Al sam destruktivna! Ma, proći će... al da se dobro izvikat na nekoga tko mi samo malo stane na žulj! Grozna sam. Ipak, i ovo pisanje pomaže.

Jednom davno sam skakala bungee sa šibenskog mosta. E, to je bilo pražnjenje! Nakon skoka bila sam preporođena, kao da je sav taj adrenalin sve negativno izbacio iz mene. Tako nešto bi mi sad baš dobrodošlo. Al' ne može. Jednog dana...

Ipak, sad se čak i osjećam malo bolje.

Inače vam kod nas i nema nekih velikih novosti. Sada smo već 23+1 (kako vrijeme leti!). Pahuljica je aktivna, bubeta na sve strane, a ja uživam. Tegoba baš nekih i nemam, malo osjetim pritisak kad sam aktivnija, pa onda malo više odmaram. Jedino me muči dosta nizak tlak, malo teže to sad podnosim. U četvrtak idemo na pregled pa će biti više vijesti. Možda pahuljica i odluči otkriti spol, iako uopće ne mogu reći da bih više voljela curicu ili dečka. Baš mi je potpuno svejedno, samo da je sve u redu.

Ali imena! Ama baš nikakvih ideja nemamo, zapravo nismo još niti pričali o tome. Naravno da će glavnu riječ imati Bruno ali on pak ima raznoraznih čudnih ideja (Tela???), pa ćemo mu ipak morati ponuditi neki izbor.

Idem sad, ručak se neće sam skuhati.

 22.04.2010.

Evo me, baš sam nešto postala vrijedna. Kod nas vam ima svakojakih novosti otkad se nisam javila. Hm, odakle da počnem?

Ajmo ovako, sada smo već 24+3, stvarno mi vrijeme leti! Od posljednjeg javljanja smo obavili čak dva pregleda. Uglavnom, bebač je super, i napokon je odlučio više nas ne držati u neizvjesnosti pa se pokazao u svoj svojoj raskoši – dečko je! Meni i mužu je stvarno ovaj put bilo sasvim svejedno. Možda sam se podsvjesno malo nadala curici, ali s druge strane sam navikla na muškića i u biti nisam nimalo razočarana, zadovoljna sam isto kao što bih bila da je bilo suprotno. Jedino što nam je bitno je da je sve u redu. A tata je ipak malo ponosan što će imati dva sina iako je rekao da je curica bar bi netko bio na njegovoj strani. Bruno je naravno oduševljen bracom, to je bila njegova želja od prvog dana; iako je stalno govorio da nema veze i ako bude seka. Ljubav moja prekrasna! I odmah je riješio nedoumice vezane uz odabir imena: „Braco će se zvati Leo, meni se to ime sviđa!“  Šef je rekao svoje, tko smo mi da proturječimo!

No, na pregledu je ustanovljeno da sam već prst otvorena, pa mi je ginekolog naredio mirovanje, tj. ležanje i kontrolu za dva tjedna pa će odlučiti da li ću trebati serklažu. Može možda čudno zvučati ali ta mi se serklaža čini kao dobra opcija jer ne znam u kojem ću svijetu ja biti sposobna ležati iduća 3 i po mjeseca? Malo sam i njuškala po internetu i vidjela da se dosta liječnika umjesto serklaže odlučuje za terapiju tabletama, ali ja nisam baš pobornik tableta, pogotovo što se između ostalog daje i Normabel koji ne bih pila niti kad nisam trudna. Vidjet ćemo što će biti, ali bih se radije odlučila za serklažu nego tablete.

Bili smo i na 4D UZV u Zadru. To je stvarno nešto prekrasno. Iako je moj dečko cijelim putem do Zadra bio aktivan, kad smo došli na UZV odlučio se odmoriti tako da je bio skroz miran. Ali smo dobili prekrasnu sliku profila. Uglavnom, liječnik je rekao da možemo biti potpuno mirni, sve je u najboljem redu. Pokušavam smisliti kako da vam opišem svoje osjećaje nakon što smo to čuli i vidjeli našu pahuljicu. Tek sam tada shvatila koliko sam u biti do tog trenutka bila napeta, stalno u nekoj sumnji, nesigurna. Doslovno sam osjetila kako mi je pao kamen sa srca, kako sam se tek u tom trenutku opustila. Preplavila me neopisiva sreća. Ne znam, cijelo sam se vrijeme trudila misliti pozitivno, ali stalno je u meni bio neki strah, sumnja; koja mi nije dopuštala da se opustim, nije mi dopuštala potpunu sreću. Sada napokon mislim da će sve biti dobro!

Da, naša pahuljica je već veliki dečko, težak je oko 770 gr, čak se već vidi i kosica. I možda će vam biti smiješno ali svi kažu da na UZV slici liči na Bruna.

Mislila sam pisati o još stvari koje su se dogodile u ovih desetak dana ali neću. Neka ostane veselo.

Ljubimo vas!

27.05.2010.

Tek sam sad shvatila koliko se dugo nisam javljala! Dani lete, a i tjedni! Evo, već smo ušli u 30-ti tjedan.

Dakle, moja pahuljica dobro napreduje, zapravo je već veliki dečko, na posljednjem je pregledu imao oko 1770 grama. Dakle, sve ide lagano svojim tokom, napredujemo i ja i dečko. Reklo bi se- trudimo se i rastemo (svatko na svoj način). Eto, još vam dosad nisam ništa rekla o svom napretku. Svečano objavljujem da sam zasad u plusu 14 kg. Al me to nimalo ne opterećuje. S Brunom sam dobila točno 20 i kad gledam tu trudničku, u istim tjednima sam imala točno isti „dobitak“ kao sada. Najbitnije mi je da jedem zdravo. Dakle, na mom meniju je svaki tjedan barem jednom riba, povrće svakodnevno (i to je većinom naše domaće). Do nedavno sam svako jutro cijedila sok od naranči i grejpa, eto sad više nije sezona pa se prebacujem na drugo voće. Sada su glavne jagode i trešnje. Naravno, tu je i dosta mliječnih proizvoda. Ma, pravo da kažem, meni vam je sve fino. Eh, odmah sam ogladnila...

Još uvijek moram što više ležati i odmarati, otvorena sam i dalje jedan prst i nadam se da će tako uz ovo moje mirovanje i ostati. Malo mi je to teško, u trudnoći s Brunom sam bila aktivna, dosta sam se kretala i to mi sada fali, ali čim sam malo više u pokretu osjećam pritisak i grčenje. Najteže mi pada to što ne mogu s Brunom raditi sve u čemu inače uživamo, ne možemo ići u šetnje, nećemo moći ići na kupanje,... jako me rastužuje što mu ne mogu pružiti sve što želi, sve što bih ja htjela. A tako ću malo još biti samo njegova mama.

Ajmo mi malo o drugim poteškoćama koje muče nas trudnice. Kako trbuh raste, neke normalne svakodnevne radnje pretvaraju se u nemoguće misije. Kod mene su to trenutno: depilacija, pranje kose, sređivanje noktiju na nogama. Noge još uvijek mogu doseći (jedva) ali sve je teže izvršiti misiju zvanu depilacija. Što se tiče intimnih dijelova, već odavno su van mog vidokruga pa se zasad snalazim sa ogledalcima. Pranje kose je moguće jedino dok se tuširam (a to mrzim jer se grozim kose koja lizi po meni, brrrr!). Stiglo toplo vrijeme, napokon sandalice, ali nokti na nogama!!! Misija uređivanja traje cijelo juto s dosta prekida. Još uvijek moguće, al ne znam dokad. E sad, neke od ovih mojih nemogućih misija moći će obaviti moj mužić, obavljao ih je i kad sam bila trudna s Brunom, al jedno ipak ne mogu zamisliti- da mi lakira nokte; to bi ipak bilo too much! A tu i postoji još jedan problem-grozim se da mi netko dira stopala. A dobro, zasad ću se snalaziti, a kad stvarno više ne budem mogla, morat ću nešto smisliti.

Eto, toliko od mene.
Ljube vas pahuljica i mama.

 10.07.2010.

Ne mogu vjerovati, još mjesec dana!!!! Točnije još 31 dan do termina, za nekoliko dana ulazimo u 9. mjesec!

Moram priznati, pomalo me panika hvata. Baš mi i nije svejedno kad se sjetim poroda. Samo živim u nadi i držim se onoga da je drugi lakši. A kako bude, bude, glavno da sve prođe u redu i da napokon upoznamo našeg drugog princa.

Što se tiče priprema, još uvijek se nisam makla s mjesta!  Ma zapravo, jesam malo, lagano sam počela premještati  robu po ormarima...sama...jednostavno ne mogu zamisliti da mi neko drugi to radi i gotovo. Samo mi to nabija nervozu. I nema tu toliko puno posla, svaki dan mrvicu i vrlo brzo će sve biti gotovo. Robicu sam lagano počela prati, svekrvu čeka peglanje, krevetić  i  ormarić za presvlačenje su na svom mjestu, samo će trebati staviti posteljinu. Još treba oprati navlake od kolica, AS i sjedalice-nosiljke.

Razmišljam koliko je s drugim djetetom sve drugačije nego s prvim. Kad se Bruno trebao roditi, svi su se borili tko će što kupiti, što treba...a sad...kao da se ništa ne događa, nitko ništa.

Jučer sam išla kupiti robicu za izlazak iz bolnice. Došlo mi da kupim pola dućana! A sve imam, stvarno nema smisla. Ali sve je tako slatko i lijepo. Nije bilo tako lijepih stvari kad se Bruno rodio; kao da je prošlo 15, a ne 5 godina.

Eto, i kofer je izvađen, samo ga još treba napuniti. Danas planiram otići kupiti opremu za bolnicu. I onda je to to. Samo treba čekati.

Inače, na prošli tjedan na pregledu procjena po UZV je bila da dečko ima već oko 3.000 gr. I ovaj je put i Bruno bio na UZV. Koje je to oduševljenje bilo. Nije mogao prestati pričati kako je vidio malo uho, malo oko, mali nosić, rukice, nogice... ljubav moja prekrasna! Jedva čeka da se braco rodi.

Ja sam inače posljednjih dana baš sva tegobna. Uspjela sam se prehladiti, nemam pojma kako. Užasno me muči grlo i sinusi, stalno se kljukam zelenim medom i limunom i trubim kao mali slonić. Osim toga tu su i normalne trudničke tegobe...ne mogu spavati, noge mi strašno otiču i bole me (počela sam po kući šetati u muževim japankama), čim malo duže sjedim bude mi užasan pritisak i bolovi... Kaže mi muž da samo pušem i jaučem. Postala sam kit.

Toliko za sada, drage moje. Idem malo ležati.

Pusa svima.

27.07.2010.

Još dva tjedna do termina !!!!

Eto, pripreme gotove; robica oprana, opeglana i složena. Kolica, AS, nosiljka, igračkice također. Torba za rodilište pripremljena. Sada preostaje samo čekati.

Inače, ja i dalje glumim kita, sve više pušem i sve se teže krećem. Što se tiče kilaže, dobila sam 20 kila (isto kao i s Brunom). Užasno me bole i otiču noge, vrućina baš i ne pomaže. Eto, sreća da je malo ofriškalo posljednjih dana pa mi je ipak malo lakše, a i malo bolje spavam (ako ne računamo stotinjak odlazaka na WC svaku noć). Bar se ne znojim. To znojenje me izluđuje, jer sam osoba koja se inače skoro uopće ne znoji i super podnosim vrućinu. Ali sada ne. Tuširanje svakih sat vremena, najgore je to što se odmah nakon tuširanja preznojim. Užas! Ipak je malo bolje sada kad je puhnulo malo bure.

Sada su pregledi učestali, svakih nekoliko dana radim CTG, a i pregled je svaki tjedan. Prošli tjedan je procjena bila da dečko ima 3.650 g. Sutra opet CTG i pregled.

Prošli smo tjedan proslavili Brunov rođendan. Svi su počeli govoriti kako bi bilo super da rodim na njegov rođendan. Meni se to uopće ne bi svidjelo; neka svaki ima svoj dan iako će biti vrlo blizu. Ipak je po mom.

Bruno jedva čeka da upozna bracu, za sada ne pokazuje neke velike znakove ljubomore. Sada stalno priča s bracom u trbuhu, a bebač čim začuje njegov glas počne se javljati. Već imaju neku svoju komunikaciju.Ali vidjet ćemo što će biti kad bebač dođe kući. Ipak je on moj razmaženko. Doduše, u nekim situacijama me iznenadi koliko je razuman i zreo tako da stvarno ne znam što očekivati.

Zapravo mi ovi dani prolaze samo u iščekivanju, kako to i biva pred kraj.

Toliko.

Pusa svima. 

03.08.2010.

Još tjedan dana do termina.

Sada mi dani toliko sporo prolaze, nikad kraja. Iščekivanje.  Uglavnom mi svaki dan isti, sada svako jutro idem na CTG, svakih nekoliko dana pregled. Moram priznati da me pomalo me to sve umara, vrućina je i najradije ne bih micala iz kuće. Dragi radi i ne može me voziti, šalje djelatnike jednog po jednog na godišnji tako da on može kad se bebach rodi. Zato uskaču moje prije koje me svako jutro vozikaju.

Svaki dan me počne nešto štrecati, zaboli nekoliko puta i stane. Užasno sam nestrpljiva, ali što se može. Čekati, čekati, čekati... dok dečko ne odluči da je vrijeme da se upoznamo. Moj gin kaže da budem atento, da bi po nalazu to trebalo biti svaki dan... a ja razmišljam o tome kako bi se moglo desiti da me malac zezne kao Bruno, pa da se rodi nakon termina. Uh, nadam se da neće. U svakom slučaju, sve je to pitanje dana. Ali meni dani tako sporo prolaze.

I živčana sam, apsolutno me sve nervira. Jadni svi oko mene. 

Jedino što me u ovom iščekivanju zasad prošla panika oko poroda. Samo da više krene. Ali vidjet ćemo kad dođe dan D koliko ću hrabra tada biti. 

Idem sad. Opet na CTG.

Kissich 

 Kolovoz 09, 2010,

eeeeej curke 
donio mi mm laptop da vam se mogu javiti 
vidim da sve znate, dakle sutra ujutro idem na indukciju ako ne krene ranije.
ma sad baš i ne bi, psihički sam se pripremila na sutra, makar sad sve nešto bolucka 
pusa svima, hvala na vibricama i lijepim željama 
boa će vas izvještavati
 

5 KILA I 55 DUG

TRAVAK BEZ PUNTA

AAAAAAAAAAA JUUUUUUPIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII

DOBRO DOŠAO LEO!!!!