Zadatak roditelja je odgojiti odgovornu, zrelu, emocionalno stabilnu ličnost. Da bi se dijete razvilo u takvu osobu, potrebno je da razvije samopouzdanje, dobru sliku o sebi, da prihvati sebe, a to može jedino uz bezuvjetnu ljubav, podršku i prihvaćanje roditelja.

Uz razne tipove roditelja postoje i oni koji su prekritični i prezahtjevni.

Prekritični roditelji, oni koji stalno naglašavaju djetetove neuspjehe, laku unište djetetovu motivaciju. U ime objektivnosti kritiziraju djetetov izgled, prijatelje, interese, ocjene, ponašanje, najčešće ne shvaćaju koliko štete time nanose djetetovom psihosocijalnom razvoju. I sama su djeca najčešće svjesna svojih nedostataka, ne treba ih na njih još i podsjećati. Pozitivni komentari motiviraju, dok negativni uništavaju djetetovo samopouzdanje.

Ako se djetetu govori:" Nikad ništa od tebe. Vidiš da ni u čemu ne možeš uspjeti.", to može postati samoispunjavajuće proročanstvo. Dijete odrasta s osjećajem da ništa što napravi ne vrijedi. Pretjerano kritični roditelji često će se sramiti zbog izgleda ili neuspjeha svoga djeteta. Važnije im je šta će reći susjedi nego kako se dijete osjeća. Takav roditelj nesvjesno želi da dijete slijedi onaj put koji si je on zamislio te tako kroz svoje dijete nastoje ispuniti neke svoje nedostatke u želji da afirmiraju svoj ego.

Prezahtjevni roditelji najčešće žele da njihova djeca u svemu budu naj, naj, naj. Takva djeca su okupirana svojim školskim obavezama, imaju puno hobbyja (ples, plivanje, sviranje, strani jezici, sport...) i od njih se očekuje da u svemu zadovolje očekivanja svojih roditelja. Ako dijete ne ispuni zahtjeve svojih roditelja i ne postigne ciljeve kakve je ovaj zamislio, takvo dijete ima osjećaj krivnje jer nisu udovoljili svojim roditeljima i na taj način ne zaslužuju njihovu ljubav. Poruka koju prezahtjevni roditelji šalju verbalno ili neverbalno je ta da je njihova ljubav nije bezuvjetna već je visokouvjetna. Nažalost, takvi roditelji ne mogu uskladiti svoje ciljeve sa djetetovim mogućnostima. Najčešće takva djeca postaju perfekcionisti, u svemu moraju biti najbolji, a ako nisu, pojavljuju se psihosomatske smetnje (glavobolja, trbuhobolja).

Roditelji trebaju usmjeriti djecu na ono za što imaju sklonosti i sposobnosti, za što su razvojno zreli i sposobni, a ne na ono što je roditeljsko očekivanje ili je iznad dječjih mogućnosti.

Dobar roditelj motivirat će i poticati dijete da se razvija postupno, a neće ga tjerati da bude savršeno.